Alba Miočev | ISTO MJESTO
NAJAVA IZLOŽBE
U petak, 2. listopada 2026. u 19 sati u Galeriji Kolekcionart otvara se samostalna izložba Albe Miočev naziva Isto mjesto. Izložba je otvorena do subote, 24. listopada, radnim danom od 10 do 19 sati, te subotom od 10 do 14 sati.
Photo: Jelena Janković
Predgovor izložbe kustosa Bartola Fabijanića:
Zastajem i razmišljam kako započeti tekst…
Riječ je o izložbi slikarice Albe Miočev, o novome ciklusu radova koji autorica donosi na uglavnom velikim dimenzijama slikarskih platna, koja prikazuju skupinu stabala u različito doba dana i noći, u drugačijem razdoblju godine i pod raznovrsnim osvjetljenjem. Samo mjesto nije određeno specifičnim lokalnim kontekstom, već izvire iz umjetničine mašte. No, baš poput svačije mašte, i ona umjetnice uvjetovana je trenutcima i događajima u životu koji su ju obilježili, pa tako možemo reći da konkretno mjesto ipak nije potpuno izmišljeno, nego da se radi o uspomeni. O uspomeni na mjesto koje je više puta viđeno, ali svaki puta iz drugačije osobne pozicije - bilo one fizičke ili metafizičke. Mjesto na koje bi autorica svaki puta iznova došla i… zastala.
Photo: Jelena Janković
U krošnjama prikazanih stabala vidjela bi uvijek nešto novo i drugačije, upravo zbog činjenice što bi gledala uvijek drugačijim očima i novim osjećajima koje su ju obuzimali. Mjesto je godinama ostajalo isto, samo se osoba koja je njime prolazila odrastala i mijenjala se; doživljavajući grane, lišće i sjene sebi poznatih stabala na posve drugačiji način. Ovo mjesto umjetnici je oduvijek služilo kao točka stanke i preispitivanja, kao mjesto provjere životne stvarnosti: „Što se od zadnjeg puta promijenilo u nečemu što zapravo uvijek ostaje isto? - Možda samo ja.“ Usudio bih se reći da svatko od nas ima jedno svoje takvo mjesto, ili barem trenutak kada shvati da, gledajući nešto već odavno viđeno, percipira to iz jednog potpuno drugačijeg ljudskog rakursa. I upravo je u tome ljepota ovog novog ciklusa Albe Miočev. Slikarica, naime, uspijeva prikazati sebi poznato i drago mjesto na posve univerzalan način, ne pripisujući mu pritom nikakve geografske ili specifične morfološke karakteristike. Isto postiže slikanjem - ne konkretnoga mjesta, već njegovog ugođaja - odnosno atmosfere koja joj je ostala u svijesti prisjećanjem na bivanje u njemu.
U sociološkome žargonu, mjesta bez nekih osobitih vlastitih svojstava, odnosno bez jasno prepoznatljivog identiteta, nazivaju se prostorima ili mjestima nemjesta, dok su nasuprot njima tradicionalna mjesta vezana uz specifični lokalni kontekst. Koristeći ovu analogiju, možemo reći da Miočev na svojim slikama uspijeva pomiriti ta dva suprotstavljena koncepta mjesta stvarajući njihovu fuziju, odnosno slikanjem konkretnog fizičkog prostora kojemu ipak ne pridaje jasno specifične odrednice. Slična se pojava, razmišljam, događa i kada nešto sanjamo, odnosno kad mozak u trenutku duboke hibernacije spaja različite od nas proživljene događaje i posjećena mjesta u potpuno fantastičane oniričke pastiše.
Photo: Jelena Janković
I dok nisu definirani konkretnim mjestom, Albini stilizirani pejzaži, odnosno slično kadrirane skupine stabala, svakako su određeni golim slikarskim sredstvima: bojom, linijom i strukturom kompozicije. Spominjući način njihovog građenja, radovi u ovome ciklusu uvijek započinju autoričinim uslikavanjem okvira oko svakog od prizora - svojevrsne inačice trompe l'oeila (varke oka) - upravo radi konceptualno lakšeg obuhvaćanja same strukture kompozicije i svladavanja granica slikanog polja. Unutar spomenutih okvira, površina svakog od platana tretirana je slikarski na drugačiji način, što rezonira prikazu iste skupine stabala u drugačije doba dana, noći, godine. Gustoća i prozračnost stabala u različitim vremenskim periodima apostrofirana je odgovarajućom upotrebom akrila i uljene boje, odnosno neujednačenim nanosom kistom ili potezom uljanog štapića po površini platna.
Photo: Jelena Janković
Osvrnimo se za kraj još jednom na sam lajtmotiv čitavoga ciklusa - Albina stabla. Naime, slikarska serija Albe Miočev „Isto mjesto“ može se doživjeti i kao svojevrsni autoričin apel za povratak k prirodi, za zastajanje na trenutak u svijetu u kojem živimo i koji oko nas neprestano žuri, te za uočavanje u sasvim običnim stvarima iskonske ljepote. Nema, zaista, nikakve patetike u naumu autorice da iz svoje okoline izdvoji i naslika nešto jednostavno i svakodnevno poput krošnji stabala, podsjećajući nas time da jedan sasvim običan pogled na prirodni okoliš može na nas imati blagotvoran i transformirajući utjecaj, posebno ako u današnje užurbano vrijeme znamo taj pogled uputiti, prepoznati ga, na trenutak zastati…
Alba Miočev (Zadar, 1994.) u Zadru završava Školu primijenjene umjetnosti i dizajna,
nakon čega upisuje slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu. U
sklopu programa Erasmus+ 2016./17. studirala je Ulster University u Belfastu te je u
sklopu Erasmus+ stručne prakse radila kao pripravnik 2018./19. na umjetničkoj
rezidenciji GlogauAIR u Berlinu. Izlagala je na brojnim skupnim i jedanaest
samostalnih izložbi. Osim klasičnog slikarstva, bavi se i slikanjem murala. Dobitnica je
nagrade publike Erste Fragmenti 18, 2022. te Grand Prix nagrade Erste Fragmenti 20,
2024. Članica je Hrvatskog društva likovnih umjetnika (HDLU). Živi i radi u Zagrebu.