Klasja Habjan | KRUG
NAJAVA IZLOŽBE
Samostalna izložba Klasje Habjan pod nazivom Krug otvara se u srijedu, 17. lipnja 2026. u 19 sati. Izložba donosi autoričin prepoznatljiv crno-bijeli svijet u kojemu se spajaju tuš i papir, keramika i kist, riječ i likovnost. Ciklus Krug nastavak je njezinog istraživanja medija oslikavanja keramičkih pločica. Izložba je otvorena do subote, 4. srpnja, radnim danom od 10 do 19 sati, te subotom od 10 do 14 sati.
Photo: David Bakarić Mihaljević
Predgovor izložbe kustosa Bartola Fabijanića:
Unutar pravokutnog tlocrta galerije, na njezinim zidovima pravilnog formata i preko pravocrtnih rastera bež bijelih keramičkih pločica, Klasja Habjan uvodi nas u vizualnu poetiku svojeg novog ciklusa Krug. U njemu se odmiče od primarnog medija svog izričaja - ilustracije - u smjeru slikarstva, kojem podlogu čine keramičke pločice uokvirene u šest pojedinačnih panela, koji međusobno komuniciraju i tvore cjelinu.
Sve započinje s pjesmom od dvanaest stihova, autorica kojih je također Klasja, a govori o ljubavi između djevojčice i njezinog psa (ili obratno), o prolaznosti i krhkosti života, te o spoznaji da je vrijeme koje provodimo na svijetu ciklične i repetitivne prirode. Predmet su promjena tijekom vremena, naime, samo naše uloge i vanjska forma, dok sadržaj našeg uzajamnog poštovanja i odnosa zapravo ostaje uvijek nepromijenjen.
Photo: David Bakarić Mihaljević
Nešto o spomenutoj fluktuaciji života za reći bi imali mnogi učeni ljudi, najpoznatiji od njih zasigurno grčki filozof Heraklit (Sve teče), ili pak francuski teoretičar Gilles Deleuze, koji govori o ponavljanju kao o transformaciji, a ne o istosti. Prema potonjemu, svaki novi krug oko jezera djevojčice i njezinog psa ovčara iz Klasjine pjesme, predstavljao bi novu egzistencijalnu poziciju, čime se Deleuze misaono približava (i, gle čuda, vraća) Heraklitu.
Iako naslov pjesme/izložbe sugerira kružnost i ponavljanje, ovdje nije riječ o povratku istoga. Naime, put oko jezera, ponovljen u različitim životnim dobima, pokazuje kako vrijeme - svojim protokom - transformira naše odnose, tijela i perspektive. U ovome smislu, radovi Klasje Habjan bliski su Deleuzeovu razumijevanju vremena, prema kojem ponavljanje nikada ne proizvodi identičnost, nego razliku - isti pokret vraća se u izmijenjenom obliku - dok sam krug postaje sredstvo transformacije, a ne zatvorenosti.
Uz spomenute filozofske paralele, novi Klasjin ciklus zapravo me mnogo više podsjetio na knjigu koju sam nedavno počeo čitati, Njegov miris poslije kiše, Cédrica Sapin-Defoura. Vjerujem da se ova knjiga u posljednje vrijeme našla na noćnim ormarićima mnogih ljubitelja pasa, a posebno ponosnih vlasnika istih. Radi se o svojevrsnoj ljubavnoj odi francuskog autora njegovom (uvijek) prerano otišlom bernskom planinskom psu Ubacu, s kojim je podijelio najljepše razdoblje svog života. Glavna poruka knjige jest da je ljubav prema životinji jednako stvarna, duboka i preobražavajuća kao i svaka velika ljudska ljubav, te da nas takva veza uči prisutnosti, nježnosti, odanosti, ali i o prihvaćanju gubitka.
Na sličan način, no vlastitim umjetničkim sredstvima, Klasja Habjan pripovjeda priču o prolaznosti i zamjeni uloga između onoga tko brine i tko biva zbrinut; uz vraćanje nekoć dobivene topline drugome natrag.
Autorica odlazi u samoborski studio za keramiku Pločica - svestrane umjetnice Lorene Almaši - gdje na ručno izrađenim pločicama provodi svoju ideju u djelo. Klasja odabire keramičke pločice kao fragilan, no ujedno i vrlo postojan materijal, upravo prikladan za njezinu intimnu priču o djetinjstvu, životu i pokretu. Naime, sjaj keramičkih pločica svjedoči o metafori bljeska trenutka, o slavljenju života i vremena provedenog skupa. I dok se sjaj glazure uspostavlja kao vizualna metafora radosti i kratkosti života, zidna instalacija od šest keramičkih panela funkcionira kao prostorni ambijent memorije; u ulozi koju su nekoć imale fresko slike na zidovima.
Photo: David Bakarić Mihaljević
Konačno, na kraju, ili na početku izložbe, Klasjinim slikarskim ostvarenjima na keramici pridodani su i radovi na papiru, koji funkcioniraju kao skice onih prvih, jer im vremenski zapravo prethode. U ovim se radovima, izvedenim u tehnici monokromnog crteža i kolaža, očituje razvoj narativne strukture pjesme Krug, nastao gotovo spontano i kroz igru - isprobavanjem različitih formata, tehnika i tekstura - no ipak određenih jednakim brojem i sadržajem samih kadrova. Spomenuto isprobavanje svjedoči o razmatranju mogućnosti transfera vizualnog leksika skica u jedan drugačiji medij. Promatrajući ih, uviđamo kako se prijenos motiva na keramiku ostvario kroz snažnu redukciju formi i elemenata prisutnih na inicijalnim crtežima, čime je osviještena važnost bjeline okolnoga prostora i naglašen cakleći sjaj glazure. Po svojim stilskim karakteristikama, pak, ti će veliki slikani radovi na pločicama - a što je nimalo čudno za umjetnički senzibilitet i afinitet Klasje Habjan - rezonirati i biti prožeti gotovo pa matissovskom estetikom i duhom.
Klasja Habjan (1993., Zagreb) bavi se ilustracijom, grafičkim dizajnom i pisanjem. Diplomirala je Vizualne komunikacije na Studiju dizajna u Zagrebu i sa Zitom Nakić otvorila dizajnerski studio klasja&zita. Godine 2025., dvojac je osvojio nagradu udruge Hrvatskog dizajnerskog društva za vizualni identitet dokumentarnog serijala “Moderna vremena”.
Crteži tušem i kistom konstanta su Klasjinog rukopisa, kao i sklonost ilustriranju vlastitih priča. U Zagrebu je održala nekoliko samostalnih izložbi i sudjelovala na brojnim grupnim izložbama, te je ilustrirala brojne vlastite i tuđe knjige i slikovnice od kojih se ističu strip „Duh Bauhausa” (MSU, 2020.) ilustrirana zbirka proze i poezije “Crtice” (Petikat, 2019.) te grafički roman “Moja baka zove se kao čokolada” (Mala zvona, 2026). Godine 2024., na umjetničkoj rezidenciji u portugalskoj tvornici pločica Viúvi Lamego, osmislila je i oslikala rad pod nazivom „Plesači”, koji je potom izložen u Nacionalnom muzeju pločica u Lisabonu te kasnije u zagrebačkom Orisu, kući arhitekture, kao dio njene samostalne izložbe “Priče u pločicama”.