Mihaela Rašica | NEBO IZNAD DUBROVNIKA

NAJAVA IZLOŽBE

U petak 13. ožujka 2026. u 19h otvaramo prvu ovogodišnju izložbu u našem novom galerijskom prostoru, na adresi Ulica kralja Držislava 14! Umjetnica Mihaela Rašica predstavlja svoj novi ciklus impozantnih ulja na platnu - naziva Nebo iznad Dubrovnika. Izložba je otvorena do 28. ožujka, radnim danom od 10-18h, te subotom od 10 do 14h.

Između jarkim Suncem okupanog Dubrovnika i tmurnog sivila zagrebačke zime stoji slikarstvo Mihaele Rašice. Umjetnica, rodom iz znamenitog grada na krajnjem jugu Hrvatske, krajem ljeta će spakirati svoje stvari i krenuti put Zagreba, gdje profesionalno djeluje i živi još od studentskih dana. Čovjek bi primijetio kako duh Mediterana nikad ne napušta Rašičinu osobnost, a što se najbolje ogleda u njezinim slikama sasvim specifičnog, poetskog izraza, gdje vitalnu komponentu čini boja i njome oblikovan volumen prostora, figura, predmeta, lica…

Zimski Stradun (Ptice), ulje na platnu, 160 x 130 cm ; Ljetni Stradun (Stranci), ulje na platnu, 160 x 130 cm

Od posljednje slikaričine izložbe u rodnom gradu, u dubrovačkoj Galeriji Dulčić Masle Pulitika, predgovor koje je napisala još jedna Dubrovkinja, kustosica izložbe Jelena Tamindžija Donnart, prošlo je manje od pola godine. Izložba pred vama, stoga, predstavlja logičan nastavak započetog ciklusa, s izložbom izvornog naziva Nebo iznad Dubrovnika. Naime, samo gledanje fotografskog izvještaja s otvorenja izložbe u Dubrovniku preplavilo nas je dojmovima koje izaziva bogati koloristički intenzitet Rašičinih slika te vibrantna potentnost njezinih, uglavnom velikih, formata. Odmah nam je tada postalo jasno da po završetku dubrovačke izložbe ciklus želimo predstaviti i zagrebačkoj publici, nakon čega je dogovor s umjetnicom uslijedio brzo. Iako nepremostivih uvjeta nije bilo, ubrzo smo shvatili da će dubrovačkim slikama Rašica zapravo uskoro pridodati i nove, na kojima je započela raditi odmah po jesenskom povratku u Zagreb. Početna ideja svojevrsne repetitivnosti ciklusa izloženog u Dubrovniku ubrzo se preoblikovala; ne samo u pogledu broja novonastalih radova, nego i njihove likovne kvalitete i karaktera, pri čemu dolazi do vidljivog pomaka u slikarskoj fakturi i načinu građenja novih „zagrebačkih“ slika.

Temeljna sadržajna promjena u odnosu na dubrovačke slike uslijedila je pri kadriranju, odnosno odabirom autorice novih, širih rakursa koji dopuštaju smještaj većeg broja likova u pojedinu scenu, za razliku od monumentalnih kompozicija jedne figure u prvoj seriji, koje katkad djeluju gotovo kao likovni znak. Figure na Rašičinim zagrebačkim slikama postaju sitnije kadrirane i ima ih više, pri čemu možemo izdvojiti sliku Ispred Gradske kavane. Nadalje, tonalitet boje ove slike daje nam naslutiti da u vrlo kratkom periodu dolazi do promjena i u kolorističkom temperamentu nove serije slika, nastalih u ipak manje prozračnom ambijentu zagrebačkog atelijera. Pritom dubrovačku žarko žutu, crvenu i prusko plavu zamjenjuju natruhe ljubičaste, smeđe i tamnozelene. S druge pak strane, u idejnome će smislu ove promjene pratiti odmak umjetnice od pogleda u vlastito iskustvo djetinstva – koji definira izvorne slike iz ciklusa Nebo iznad Dubrovnika, a što je vrlo dobro pojašnjeno u prvom dijelu ovog kataloga – te njezin konačni upliv u svijet oko sebe kojemu slijedi njegovo dešifriranje. Nekoć rasplinute, apstraktizirajuće i statične mase, sada su pokrenute jačom naracijom i likovnom definicijom; poput primjerice vrlo dinamičnog Zimskog Straduna (Ptice) i Rođendana.

A kao da se sve oko slikarice u par mjeseci okrenulo iznutra prema van. Od emblematične slike Sjećanje na crvenu, koja svojom intenzivnom crvenom bojom i središnjim zaobljenim titranjem na odjeći krupno kadrirane osobe donosi sažet i intiman uvid u sjećanje, do zagrebačke serije radova gdje dolazi do svojevrsnog odmaka očišta. Autorica sada zamjećuje mnoštvo dječjih glava na bratovoj rođendanskoj proslavi, šarenu ljetnu odjeću na ‘’strancima’’ (turistima) koji šeću Stradunom ili pak titraje figura u plavom sutonu ispred Gradske kavane. A gdje je to bolje uočljivo nego na slici Kino Sloboda, prikazu udobno zavaljenih osoba unutar grimiznih stolica dubrovačke kino dvorane, pomalo pa ensorovskoj kompoziciji, kojoj za punu usporedbu nedostaje jedino prepoznatljivo Belgijančevo detaljističko prikazivanje lica, maski, kostima. Ovu golemu sliku autorica je radila načinom kojoj joj je dosad bio nepoznat, tako da je iz tame izvlačila svjetle i jarke boje, a ne obratno, pri čemu se služila raznim slikarskim medijima i učila trikove iz izvora o renesansnom načinu uljanog slikarstva. Kako sama tvrdi, iz ovog iskustva nevjerojatno je puno naučila te shvatila da ju slikarstvo zapravo nikada neće prestati iznenađivati.

Govoreći o prethodnim uzorima, ili bolje rečeno usporednicima, još jednu sliku, ovaj put po njezinoj temi, ali i živim bojama, možemo vezati uz Jamesa Ensora i njegove ekspresionističke manifestacije ljudskih zabava i karnevalskih običaja, a to je Rašičin impozantni Karneval. Ova slika pripada dubrovačkom ciklusu, gdje je još uvijek prisutno krupno kadriranje usporedivo s načinom kojim vidi oko malog djeteta, ali i leća fotoaparata sa sposobnošću zumiranja.

‍ ‍Karneval, ulje na platnu, 200×200cm

Slike Rođendan i Ljetni Stradun, osim što svjedoče o djetinjstvu i ljetu provedenom u Gradu, nastale su autoričinim prepoznatljivim isticanjem ploha i uzoraka visoke saturacije na smeđoj površini platna, alla maniera još jednog (francuskog) velemajstora slikarstva – Edouarda Vuillarda. Njega ističem jer su francuski postimpresionisti poput prethodno spomenutoga, Paula Gaugina ili Pierra Bonnarda, imali golem utjecaj na Rašičin slikarski razvoj. Njima možemo pridodati i druge pripadnike grupe Nabis, pariških slikara proroka, s njihovim modernim pogledima na slikarstvo koje su suprotstavljali, kako su sami shvaćali, iracionalnim metodama impresionizma.

Ostale su slike osjetno manjeg formata; U Cele II, Hotel Croatia i Pogled iz Bogišićevog parka, kao izvrstan kontrapunkt nastojanjima Mihaele Rašice da podari novi život svojim sjećanjima. Najprije kroz lice djeteta koje je kroz odrastanje u Dubrovniku s obitelji i poznanicima dijelilo sve važne trenutke svoga odrastanja, do zrelije dobi kad se životni rakursi pomiču i naglasci drugačije stavljaju, dok godina u Dubrovniku biva zamijenjena s tek nekoliko ljetnih mjeseci provedenih u tom mediteranskom gradu prekrasnih vizura i iznimne umjetničke tradicije.

Rašica portretira život grada – njegov krajolik, ljude i običaje – istodobno portretirajući vlastiti život.

Umjetnica u svom atelijeru.

Mihaela Rašica rođena je 1997. u Dubrovniku. Diplomirala je 2023. na studiju Likovne kulture i 2024. na studiju Slikarstva na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Izlagala je na više samostalnih i grupnih izložbi u Hrvatskoj, Sloveniji, BiH i Portugalu. Dobitnica je Kontrapunkt nagrade na 7. Hrvatskom bijenalu slikarstva. Objavila je dvije autorske zbirke poezije (Grimiz, kristal i sol 2023., Strune i stihije, 2020.). U svojoj se umjetničkoj praksi najviše bavi slikarskim problemima svjetlosti i boje, kadrirajući ekspresivno slikane figure u apstrahirane kolorističke kompozicije. Slika na nasljeđu francuskog postimpresionizma i američkog figurativnog ekspresionizma sa snažnim utjecajima dubrovačke kolorističke slikarske tradicije. Iako raznorodni, njeni se motivi uvijek tematski bave svjetlošću i bojom kao vizualnom, ali i metafizičkom, duhovnom pojavom. Dobitnica je godišnje Nagrade za najboljeg mladog umjetnika za 2025. godinu.

Živi i radi u Zagrebu.