Godinama je, tako, Mario u sjeni razvijao vlastiti likovni izričaj s umjetnošću koja pripada intervencionističkim praksama, poznatih u našoj sredini od šezdesetih godina prošlog stoljeća kroz rad skupine umjetnika poput Grupe šestorice autora, Gorana Trbuljaka, Dalibora Martinisa ili Tomislava Gotovca, koje karakterizira snažan duh aktivizma i društveno angažirane umjetnosti, posebice obilježene izlaskom tih umjetnika na ulicu. No, usporedo s karijerom uličnog umjetnika, što je zanimljivo, no ne i tako nelogično, Mario je unatrag nekoliko godina počeo djelovati i kao kustos u Galeriji Siva zagrebačkog Autonomnog kulturnog centra Medika. Isto mu je, uz smještaj vlastitog studija na adresu Medike u zagrebačkoj Pierottijevoj ulici, pružilo priliku da vlastite likovne koncepcije promišlja i razvija unutar zidova galerijskog prostora, a što je njegovom radu pridodalo jednu sasvim novu dimenziju -neminovno usmjerenu ka jednom drugačijem tipu promatrača. 

U recentnijim, stoga, likovnim ostvarenjima Mario Miličić odmiče od svog aliasa Mane Mei-a, koji je primarno bio okrenut urbanom, te više kaotičnom stvaralačkom okruženju u kojem vladaju neki drugi i ubrzaniji zakoni umjetničkog stvaranja. Premda rad u atelijeru za Maria predstavlja svojevrsni odmak, on nikako ne označava i napuštanje principa koji su ga vodili da krene u svoja kreativna istraživanja i izražavanja u različitim likovnim tehnikama i medijima.

Ovaj svestrani umjetnik svojim ulaskom u atelijer tako sprej zamjenjuje s raznim drugim materijalima koje pronalazi u njegovoj blizini, a objekt, odnosno subjekt njegovih radova postaje odbačeni materijal - primjerice reklamna transparentna folija kojom se oblažu prozori zagrebačkih tramvaja - te slični, potpuno slučajno pronađeni otpatci u kojima Mario prepoznaje potencijal za stvaranje budućih šarmantnih radova u kolažu, najčešće izvedenih u geometrijsko-apstraktnim formama.