U svojem kreativnom procesu Nikica manje razmišlja o posljedicama svojeg rada – što i dokazuje naslov jednog od njegovih ranijih ciklusa nazvan „Usputne Fascinacije (UF)“ – a više se bavi, tj. uživa u procesu samome. U spomenutom preispitivanju granica medija slikarstva i samoga sebe kao idejnog stvaraoca, Nikici se takvo eksperimentiranje višestruko isplati. Naime, već s respektabilnim opusom iza sebe, Nikica u gotovo svakome od novih ciklusa radova proniče u novu umjetničku – najčešće slikarsku – temu, te kreira djela različitih vizualnih poetika, a opet jednako jasno definiranih likovnih koncepcija. Ipak, Nikica nije samo slikar – on je i dizajner, i grafičar, i ilustrator te konceptualni umjetnik. A kako se mijenjaju mediji u kojima radi, tako dolaze i odlaze trenuci vlastite inspiracije, mijenjaju se različite sfere interesa, premještaju centri fokusa i izmještaju granice osobnog istraživanja.

Nikicu smo posjetili u njegovom trešnjevačkom studiju, za kojeg bismo mogli reći da je postao prava umjetnička oaza u kojoj nastaju – a što ne čudi s obzirom na to da je Nikica iznimna prijateljska osobnost – brojem, kvalitetom i energijom istaknuta likovna djela. U našem razgovoru s umjetnikom, pogled nam je šarao preko različitih kuteva njegovog šarmantnog studija, a vremenom ograničeni - uspjeli smo ga upitati za idejnu pozadinu samo nekih od tamo zatečenih radova. Primjerice, na zidu klamericom učvršćeni snop rednih brojeva koje je Nikica s vremeno sakupljao: bilo u redomatu McDonald'sovog naplatnog uređaja, rednog broja za pristup bankovnom šalteru ili iz slične od institucija bez kojih je nemoguće zamisliti današnju svakodnevicu, Nikica promišlja o apsurdnosti modernog života u kojem je svatko od nas sveden na broj, bez vlastitog identiteta izvan numeričke vrijednosti aparata. Nikica stoga potpisuje svaki od prikupljenih listića, vraćajući svoj proizvoljno oduzeti identitet, a kako uređajem otisnuta tinta s vremenom blijedi brže od samog potpisa tako Nikica proglašava konačnu pobjedu nad nametnutom anonimnosti.