Nikica Jurković | MEMORIJA SLIKE

NAJAVA IZLOŽBE

U petak 10. listopada 2026. u 19h, u Galeriji Kolekcionart, ulica kralja Zvonimira 7, otvaramo samostalnu izložbu umjetnika Nikice Jurkovića, naziva Memorija slike. Prva je ovo slikarska izložba umjetnika u Zagrebu nakon izložbe “Maksimum Minimuma” (Academia Moderna, 2021.) na kojoj će zagrebačka publika premijerno moći vidjeti najnovije Nikičine radove u tehnici ulja na platnu. Izložba je otvorena do 19. listopada, subotama od 11-14h, te od utorka do petka od 10-19h.

Ciklus radova Memorija slike, na kojemu je Nikica Jurković počeo raditi 2023. godine, kad se Zagreb još svježe oporavljao od potresa, sintagma je za koju mi se od starta činilo da nosi nešto neupitno filozofsko, konceptualno, vrijedno dubljeg promišljanja Jedan od filozofa čije se ime ponajviše veže uz memoriju, glavni pojam iz Nikičinog naslova, francuski je intelektualac Henri-Louis Bergson (1859-1941). U svom djelu Materija i pamćenje (ili memorija), Bergson obrađuje problem odnosa duha i materije. 

Iako osobno nemam naviku obilno citirati filozofske ideje kod opisivanja nečijeg umjetničkog rada, jer smatram da proizvoljno izvlačenje nečije misli van konteksta može biti vrlo sklizak teren, učinilo mi se da ovo djelo - premda tematski udaljeno - može dati jedan drugačiji pogled na Jurkovićev ciklus Memorija slike.

Bergson, naime, razlikuje dvije vrste pamćenja, od kojih onim drugim - čistim pamćenjem - naziva »sve događaje našeg svakidašnjeg života« koji su u podsvjesnom obliku pohranjeni u našem duhu, u obliku slika. Uloga ljudskog mozga je u tome da, kad određena situacija to nalaže, u sjećanje prizove samo one slike koje su pohranjene u čistom pamćenju, a tiču se konkretne akcije, dok sve druge slike ostavlja netaknutima. 

Zaustavimo se ovdje načas, te pogledajmo što Nikica Jurković radi u svojem ciklusu slika pravokutnog formata, unutar kojih su naslikane vrlo slične forme, samo umanjih proporcija i različitih boja…

Na našoj suvremenoj likovnoj sceni Nikica Jurković već je prepoznat kao autor koji djeluje na području minimalizma, geometrijske apstrakcije i različitih oblika konceptualističkih praksi - najčešće prožetih dozom Nikičinog odmjerenog humora. Serija Memorija slike nastavak je njegovih likovnih istraživanja, te se čak može reći da prestavlja sintezu umjetnikovih raznovrsnih težnji u slikarstvu i post-slikarskim praksama, jer u sebi posjeduju karakteristike gotovo svake od njih pojedinačno. U svojoj seriji radova Talog, primjerice, Nikica koristi princip taloženja slikarske boje kako bi stvorio radove koji su rezultat mehaničko-misaonog procesa, a manje klasičnog slikarskog komponiranja. S druge strane, u ciklusu Odlikaši, poigrava se s raznobojnim papirićima iz paketića rizli za motanje duhana, čime nastaju strukturirani koloristički kolaži, u kojima je temporalni aspekt sakupljanja papirića bitniji od autorove intencije da stvori geometrijski pravilne rastere.

Do nastanka Memorije slike dolazi jednako spontano, nakon posjeta umjetnika jednom prostoru u centru Zagreba koji je pretrpio značajnija oštećenja u zagrebačkom potresu, te su za potrebe njegove obnove na zidovima već bili otpočeli konzervatorsko-restauratorski radovi. Ondje na zidu, Nikica uočava konzervatorsku sondu, koja kroz intervenciju u zidnoj masi nastoji odgonetnuti povijest te prostorije koja se na taj način može fizički gledati, odnosno iščitati… 

Kada kasnije u svom atelijeru prelazi preko površine slikarskog platna bojom nanesenom, ne kistom, već špahtlom - koja mu omogućava veći nanos boje i gušću teksturu svakog pojedinog sloja - Nikica se prisjeća tog trenutka.

U postupku koji je inverzan postupku konzervatoskog sondiranja - dakle iznutra prema van, a ne izvana prema unutra - Nikica lijepi pravokutne komadiće trake na proizvoljno izabranim dijelovima svojih platna, a zatim idućom bojom ponovno prelazi preko cijele njezine površine. Ovaj proces ponavlja po nekoliko puta, i to u različitim vremenskim razmacima, koji ponekad znaju trajati i po nekoliko mjeseci. Prije apliciranja svakog idućeg sloja, autor pažljivo skida prethodno zalijepljene komadiće trake s površine platna, čime otkriva pravokutne i kvadratične otvore u prethodne slojeve slike - odnosno u njezinu doslovnu povijest koju je moguće iščitati okom.

Uključivanjem vremenske dimenzije u ovaj ciklus, Jurković stvara svojevrsni osobni slikarski dnevnik, u kojem pojedini slojevi boje reflektiraju događaje i osjećaje koji se odvijaju u vremenu između apliciranja dva različita sloja, dok je njihova tonska vrijednost u ovome slučaju manje bitna. Rezultat koji umjetnik postiže su apstraktne slike - polikromne, a nekad čak i monokromne - vrlo pastoznog nanosa boje, koja je zbog temeljitog apliciranja počela mijenjati vlastitu teksturu na površini platna. Shodno tome, na dijelovima slike gdje je boja nanešena jednom ili manji broj puta, mrežasta struktura platna u pozadini ostaje oku vidljiva, a na onim dijelovima gdje je platno saturirano većim brojem apliciranja boja se počela pretvarati u bezličnu glaziranu masu. Ova diferencijacija najvidljivija je na samim rubovima platna, gdje se boja nanešena u gustim slojevima počela stvrdnjavati, te u takvom stanju čak i prelaziti samu granicu slikanog polja.

Vratio bih se ovdje na Henrija Bergsona s početka teksta. Naime, vlastitom autorskom odlukom, no zapravo vrlo intuitivno, Nikica odabire koje će dijelove slike vratiti iz “povijesne memorije” da nastave živjeti na površini platna, dok one druge ostavlja da egzistiraju duboko skriveni pod kasnije nanešenim slojevima boje. Baš kao što mnoge stvari, koje je svatko od nas proživio, ostaju upisane u našoj podsvijesti i čekaju trenutak kad će biti prizvane u sjećanje.

Bartol Fabijanić

Nikica Jurković (1989., Zagreb) diplomirao je Dizajn vizualnih komunikacija na Studiju dizajna pri Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu (2012.), te na Odsjeku grafike Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu (2018.), s najvećom pohvalom Summa Cum Laude. U sklopu Erasmus+ programa završio je Preddiplomski studij Bellas artes na Sveučilištu Complutense u Madridu (2017.). Izlagao je na više od deset samostalnih, te na brojnim skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu. Sudjelovao je na nekoliko likovnih radionicama, kao i na rezidenciji Hafenkombinat u Leipzigu (2019. i 2024.). Dobitnik je stručnih nagrada, među kojima se ističe Nagrada Radoslav Putar za mlade likovne umjetnike do 40 godina starosti (2024.), u sklopu koje provodi dva mjeseca u Residency Unlimited u New Yorku (2025.). Član je HZSU- a i HDLU- a. Živi i djeluje na relaciji Zagreb-Beograd.